Panični napad rijetko nastaje “niotkuda”.
Iako se doživljava kao nagli val užasa, gubitka kontrole ili osjećaj da ćemo umrijeti, on je često signal da smo negdje u životu zastali u razvoju određenih psiholoških sposobnosti koje su nam potrebne da bismo se nosili sa stvarnošću.
Zato panični napad nije samo problem koji treba “ugasiti”.
On je poruka psihe da nešto važno traži razvoj, dovršavanje ili sazrijevanje.
Panični napad je kao afera u politici – skrene pažnju sa suštine.
Umjesto da se bavimo pitanjem: “Šta ja zapravo želim, a ne mogu?” mi počinjemo živjeti oko simptoma.
Počinjemo izbjegavati mjesta, ljude, osjećaje, konflikte, odluke, život.
A upravo tamo često leži pravi problem.
Panika se često javlja u prijelaznim životnim fazama
Srednja škola. Fakultet. Brak. Roditeljstvo. Promjena posla. Odlazak od kuće. Gubitak. Razvod.
Svaki novi životni ciklus pred nas stavlja nove razvojne zadatke. Da bismo ih mogli iznijeti, trebaju nam nove kompetencije.
Ako ih nemamo dovoljno razvijene, psiha se preplavi anksioznošću.
Tada često pokušavamo preživjeti pomoću mehanizama obrane. Oni nas kratkoročno štite od tjeskobe, ali dugoročno ne rješavaju problem jer iskrivljuju ili sakrivaju stvarnost.
Kompetencije su nešto drugo.
One nam omogućavaju da stvarno sazrijemo i naučimo upravljati emocijama, odnosima, impulsima i životnim izazovima.
Psihoterapija zato nije samo “pričanje o problemima”. Ona je razvojni proces. Što više sazrijevamo, to se bolje nosimo sa životom.
Ali ako nemamo razvijene bazične sposobnosti, nemamo od čega sastaviti složenije psihološke vještine.
Kao da pokušavamo složiti veliku LEGO konstrukciju bez osnovnih kockica..
Šta zapravo nedostaje ispod paničnih napada?
U ovom pristupu se često krije deficit neke važne psihološke kompetencije.
1. Neutralizacija – regulator psihe
To je sposobnost da vladamo svojim impulsima i jakim emocijama.
Kada je ova sposobnost slaba, javlja se strah od preplavljivanja i gubitka kontrole. Ljudi se tada boje da će poludjeti, izgubiti kontrolu nad sobom, povrijediti nekoga, doživjeti infarkt ili da će ih emocije potpuno razoriti.
Često pitam klijente:
- Kako zamišljate da biste “poludjeli”?
- Šta mislite da biste tada uradili?
- Kako bi to izgledalo?
Tu se često otkrije duboki strah od vlastitih impulsa.
Neki ljudi razviju maladaptacije – pretjerano veličanje impulsivnosti kroz priče o “spontanosti”, “strasti” ili “prejakoj emotivnosti”.
Drugi razviju malignitete – potpuno izbjegavanje situacija u kojima bi mogli osjetiti jake emocije, agresiju, seksualnost ili gubitak kontrole.
Panični napadi tada često postaju opravdanje za povlačenje iz života.
2. Mentalizacija – artikulator psihe
Mentalizacija je sposobnost da razumijemo vlastito i tuđe mentalno stanje.
Da znamo:
- šta osjećamo,
- zašto to osjećamo,
- šta drugi vjerovatno osjećaju,
- i kako naši postupci utiču na odnose.
Kada je ova sposobnost slaba, često se javlja socijalna anksioznost.
Osoba ne razumije ni sebe ni druge. Ne zna zašto ljudi reagiraju kako reagiraju, pa ulazak u odnose postaje zastrašujući.
Tada se javljaju strahovi:
- “Misliti će da sam čudan.”
- “Ispasti ću glup.”
- “Drugi vide nešto loše u meni.”
3. Cjelovitost objekta – ljepilo psihe
To je sposobnost da vidimo da ljudi i život nisu ni potpuno dobri ni potpuno loši.
Kada ova sposobnost nije razvijena, javlja se crno-bijelo razmišljanje:
- ili te volim ili te mrzim,
- posao je ili savršen ili katastrofa,
- partner je ili idealan ili užasan.
Tada su i emocije ekstremne.
Idealizacija vodi razočaranju. A razočaranje može izazvati panični osjećaj raspada:
“Neću moći da se sastavim.”
4. Konstantnost objekta – sposobnost unutrašnje stabilnosti
To je sposobnost da zadržimo osjećaj povezanosti i sigurnosti čak i kada druga osoba nije tu.
Kroz odnos s roditeljima učimo samoregulaciju i osjećaj da možemo opstati sami.
Kada ta kompetencija nije dovoljno razvijena, javlja se strah:
- “Ostaću sam.”
- “Napustiće me.”
- “Bez te osobe ne mogu živjeti.”
Tada se panika često aktivira kroz separacije, konflikte i udaljavanje.
5. Tolerancija na ambivalenciju – usmjerivač psihe
To je sposobnost da podnesemo činjenicu da ništa nije savršeno i da možemo istovremeno osjećati različite emocije prema istoj osobi.
Bez nje nastaje anksioznost odlučivanja:
- “Šta ako pogriješim?”
- “Šta ako ovo nije prava odluka?”
Osoba traži apsolutnu sigurnost koja ne postoji.
6. Tolerancija na frustraciju – imunitet psihe
Svi imamo potrebe i želje. Ali život ne može uvijek zadovoljiti sve odmah.
Ako ne naučimo podnositi frustraciju, svako odlaganje, odbijanje ili prepreka postaju nepodnošljivi.
Tada anksioznost raste jer psiha nema kapacitet da izdrži nezadovoljenu potrebu.
7. Volja – motor psihe
Volja je sposobnost da ostanemo dosljedni sebi i nastavimo uprkos nesigurnosti, umoru ili strahu.
Kada je slaba, ljudi se često plaše vlastite nestabilnosti:
- “Neću izdržati.”
- “Odustati ću.”
- “Ne mogu vjerovati sebi.”
8. Inicijativa – pokretač psihe
Inicijativa je sposobnost da krenemo prema životu, riziku, promjeni i akciji.
Bez nje čovjek ostaje zakočen između želje i straha.
Panika nije neprijatelj. Ona je signal.
Depresija često prati gubitak i odustajanje.
Panika je često borba čovjeka da ne odustane.
Zato mnogi ljudi sa paničnim napadima u sebi zapravo nose snažnu želju za životom, promjenom, odnosom, uspjehom ili slobodom — ali ih istovremeno plaši ono što je potrebno da bi do toga došli.
Ponekad osoba smanji paniku tako što obezvrijedi vlastitu želju:
- “Ma nije mi to ni bitno.”
- “Ne treba meni ljubav.”
- “Ne želim taj posao.”
- “Nije važno.”
Ali cijena toga je udaljavanje od sebe.
Šta radimo u terapiji?
U terapiji ne radimo samo na smanjenju simptoma.
Prvo pokušavamo razumjeti:
- šta osobi zaista nedostaje,
- koja kompetencija nije dovoljno razvijena,
- gdje je razvoj zastao,
- i šta je ostalo nedovršeno.
To je psihodinamski dio rada.
Zatim slijedi razvoj tih kompetencija kroz iskustvo, odnos i vježbanje.
To je pedagoški dio rada.
A kada osoba konačno razvije kapacitet koji joj je nedostajao — tek tada može stvarno krenuti prema životnom zadatku od kojeg je panika odvlačila pažnju.
Jer pitanje nije samo:
“Kako da nemam panične napade?”
Nego:
“Šta ja u životu hoću, a ne mogu?”
I upravo tu često počinje pravi oporavak.
Prijavite se putem ovog linka za individualni susret Kalendar – Marina Jelic