Veliki dio psihologije i rada sa ljudima usmjeren je na to kako razviti neke vještine, kako usvojiti tehnike, kako razviti potencijale, kako napokon rješiti probleme.
Ljudi se još od mladosti navikavaju tražiti savjete od prijatelja, roditelja, mentora i drugih ljudi u svom okruženju, uputstva kako nešto napraviti, gledajući druge i učeći od njih.
Svako od nas zna brojne recepte za uspjeh, poznaje puno više vještina nego što može koristiti u svakodnevnom životu, tokom razvoja je usvojio i razvio brojne tehnike od kojih mnoge ne koristi.
Na primjer, od raznih ljudi možemo naučiti da “ne treba shvatiti stvari osobno, ako želimo da imamo dobru komunikaciju”. Ili da “samo ako pažljivo slušamo drugog i razumijemo i njegove potrebe, možemo uspješno rješavati konflikte”. Ili, recimo, da “nema smisla nervirati se oko gluposti ako želimo biti sretni“…
To su sve neke vrste životnih lekcija koje čujemo od ljudi u svom okruženju, i sa kojima se na nekom nivou slažemo.
Međutim, često i kada znamo šta je najbolje za nas – mi to ne radimo.
Nekada tražimo savjet od osobe za koju znamo da bi se uspješno snašla u problemu koji mi trenutno imamo. A kada dobijemo savjet, mi opet odugovlačimo sa njegovom primjenom ili nalazimo razloge zbog kojih on ne bi “upalio” u našoj specifičnoj situaciji.
Nekada pročitamo i neku od knjiga samopomoći, ili pogledamo video nekog predavanja o načinima rješavanja problema koji nas muči – i to nam zaista pomogne. IA onda…iz tjedna u tjedan polako gubimo snagu volje, ili polako shvatimo da nam je bilo dovoljno što smo razumjeli, što smo osjetili da pomalo djeluje – ali, nije nam privlačno da nastavimo – koliko god taj cilj željeli prije početka čitanja knjige.
Jednostavno, postoje stvari u kojima nam ni knjige samopomoći, ni savjeti mudrih ljudi i ljudi koje poštujemo, ni predavanja stručnjaka, racionalno razumjevanje stvari koje bi bilo najbolje da napravimo – ne donose stvarne promjene. Što tada napraviti?
U tim situacijama mi zapravo doživljavamo da jedan dio nas želi promjenu, a drugi nas sabotira.
Taj drugi se često prikazuje kroz ideje da je to što radimo banalno, ili da nam je dosadno i da ne volimo takvu rutinu, ili nam govori da su emocija jače od nas ili jednostavno stvara neki osećaj nelagode, pa ga polako počinjemo zanemarivati.
Taj drugi dio ličnosti možemo primjetiti i kod sebe, ali i kod drugih koji su pokušavali da naprave neke promjene u svom životu, ponašanju i osećajima. Obično se prikazuje kroz rečenice kao što su:
– Ovo je dosadno…umirem od dosade dok ovo radim. A i sve manje djeluje na mene.
– Ova tehnika je vrlo korisna u mojim odnosima sa ljudima, mogu reći šta stvarno mislim, i da se ne osjećam loše…..ali nekako imam utisak da to nisam ja.
– Možda ovo nije pravi životni trenutak da se posvetim tome, bolje da sada kada sam razumio/la kako to raditi – pustim malo, pa da se tome posvetim kasnije…
– Ovo djeluje, ali treba puno pažnje i koncentracije i rada da bi se provelo. Ja za to trenutno nemam vremena.
– Ja ovo ne radim točno prema uputstvima, nisam potpuno u tome, i onda još i osećam krivicu – bolje da ostavim to za sada, pa kada sve budem rješio/la – stvarno se posvetim tome i samo tome dok ne dostignem savršenstvo. Možda sljedeće godine, kada prođe ova frka?
I tako, lako upadnemo u obrazac da naizmjenično počinjemo i prestajemo sa njihovim korištenjem, da stalno tragamo za novim i djelotvornijim, ali do očekivane promjene u nama ne dolazi.
Izgleda da u jednom trenutku samo poznavanje tehnike ili posjedovanje neke vještine i nova znanja nije ključno i dovoljno za promjenu.
U tom trenutku, vrijeme je da radimo sa onim što se naziva PSIHODINAMIKA.
Kada kažemo da gledamo stvari psihodinamski, mi zapravo kažemo da prepoznajemo, prihvaćamo i poštujemo različite obrasce i različite težnje koje postoje u nama, iako nekada one mogu biti suprostavljene.
Prihvaćamo da je naša psiha dinamična, da se u njoj izmjenjuju i susreću različite težnje, da se u njoj odigravaju stvari koje nisu uvijek svjesne, ali koje djeluju i na to kako se osjećamo i na to kako se postavljamo i doživljavamo našu realnost.
Evo nekoliko primjera za početak, kako bismo bolje razumjeli ovaj dubinski pristup:
Svi imamo neke navike koje bi smo željeli promjeniti.
Neki od nas ne hrane se zdravo, neki su pušači, neki ne mogu stvoriti životni ritam – često ustaju kasno, ili ne spavaju dovoljno. Neki su možda previše strogi prema sebi, i ne dozvoljavaju trenutak predaha i opuštanja? Ako proširimo to i na međuljudske odnose – i tu ćemo primjetiti da možemo imati brojne navike ili obrasce bez kojih bi se bolje osećali: na primjer, neko može stalno ulaziti u odnose sa prijateljima u kojima je vječito “rame za plakanje” – a ne dobija ništa za uzvrat – kada se nađe u situaciji da njemu treba pomoć, doživi samo usamljenost. Netko drugi može stalno birati partnera za kog se poslije nekog vremena pokaže da je potpuno neodgovorajući – ili nezreo i nesamostalan, ili previše distanciran…
Iako kao zreli ljudi možemo pobrojiti neke svoje loše obrasce ili loše navike – iako smo više puta donosili odluku da to “više ne radimo”, ili da se “saberemo” – opet naiđu periodi kada utonemo u njih.
Iz toga vidimo da nešto u nama, neki naš dio teži da bude u tim obrascima, iako mi svjesno u tome vidimo samo loše stvari, i želimo da izađemo iz toga što često nazivamo “začarani krug”.
Neki dio nas, ipak ima korist od toga što radi.
Kada koristimo tehnike iz knjiga samopomoći, ili tehnike i savjete koje smo dobili od drugih ljudi, iskopali ih negdje i potrudili se da ih naučimo – mi većinom radimo na jačanju snaga koje svjesno želimo ojačati. Na primjer, ako želimo prestati osjećati se bezvrijedno, mi ćemo možda koristiti afirmacije za samopoštovanje. Ili ćemo praviti spiskove stvari zbog kojih smatramo da smo vrijedni. Ili ćemo vježbati tehnike asertivne komunikacije, kako bismo sebi kroz njihovo korištenje pokazali da možemo ispoljiti svoju vrijednost i osjećati se dobro.
Međutim, kada naiđe teži period, kada nas stvari pritisnu sa više strana, ili kada naše sumnje u tehnike narastu, ili budu pred većim ispitom – npr. želimo da se zbližimo sa nekim koga stvarno smatramo vrijednim – naši kapaciteti i pozitivne snage će slabiti, a jačati će nesigurnost. U tom trenutku se tehnike koje smo koristili, i dokaze koje smo iz njih izvukli, postaju manje značajne, zamagljene u svijetlu novih iskustava.
Mi smo se zapravo bavili tehnikama jačanja svjesnog i racionalnog osećaja osobne vrijednosti – dok je jezgra u nama koje se osjeća bezvrijedno, ostala samo “nadvladana”, ali ne i “izlječena”. Mi i dalje ne znamo zašto se jedan dio nas nesvjesno i čvrsto drži osećaja bespomoćnosti.
Ako tom problemu sa druge strane pristupimo psihodinamski, mi ćemo se na prvom mjestu baviti tim dijelom koji se osjeća bezvrjedno.
Postaviti ćemo si pitanje “koje koristi imam iz toga što sam bespomoćan/a? koje koristi imam iz toga što vjerujem da nemam vrijednost?”.
Osnovno pravilo psihodinamike glasi: ma koliko nama besmisleno izgledalo nešto što osjećamo ili radimo – neki dio nas ima korist u tome.
Iako na prvi pogled djeluje da malo koristi neko može imati iz osjećaja bezvrjednosti, ili iz uspostavljanja odnosa sa ljudima u kojima pati – kroz psihoterapiju to će nam postajati sve jasnije i očitije.
Neke stvari prvo je lakše prepoznati kod drugih ljudi, pa tek onda kod sebe. Ako vidimo sekundarnu korist koju dobija naš blizak prijatelj koji ima slični problem kao i mi, i ako zbog ljubavi koju osjećamo prema njemu, možemo to prihvatiti kod njega – moći ćemo lakše i kod sebe.
Zato, kada nam se čini da ne vidimo nikakvu sekundarnu korist iz nečega što radimo, zapitajmo se: da neko drugi, možda i neko potpuno nebitan za nas, radi ovo što ja radim, šta bih rekao/la za njega? Šta bi taj neko mogao iz ovoga dobiti? A zatim možemo polako ispitati da li i kako je to povezano sa nama.
Sekundarne dobiti su po pravilu emocionalne. Njih nije uvijek lako definirati. Nekada je to tek mutni osjećaj da nam je nešto ugodnije od nečega drugog.
Psihodinamika se dakle svodi na prepoznavanje različitih obrazaca u nama.
Kroz nju se u psihoterapiji bavimo razumijevanjem – ne samo onoga što radimo i što kažemo da želimo, već i razumijevanjem i shvaćanjem onoga što stoji iza takvih želja i ponašanja, što nas pokreće da budemo baš takvi kakvi jesmo.
Proces nastanka obrasca promatramo od rođenja osobe do odraslog doba, ali i proces odigravanja svakog pojedinačnog obrasca, bez čijeg razumijevanja nema stvarne promjene.
Dokle god postoji nešto što je zapostavljeno u razvoju, nemoguće je ići naprijed.
Ono što nije prorađeno i riješeno, predstavlja kamen spoticanja, sve dok se ponovno ne vratimo na to, i rješavajući ga omogući sebi daljnji razvoj od točke na kojoj je stao.
Upravo životne krize i najteže situacije navode nas da ponovo usmjerimo pažnju na neka pitanja koja su do skoro bila promatrana kao potpuno rješena i dovršena.
Dakle, kada dođemo do točke kada nismo sigurni kuda i kako naprijed, kada smo zabrinuti zbog različitih mogućnosti izlaza iz trenutne situacije, kada smo nesigurni u svoje sposobnosti, potrebno je da se vratimo na raniju točku razvoja, kada je formirano sve ono što sada ne djeluje više toliko sigurno i korisno.
Ako se nalaziš u takvom periodu života, ako se neki obrasci u tvome životu ponavljaju i došao si točke kada ne znaš kuda i kako dalje i naprijed, zakaži svoj prvi besplatni termin sa mnom i otkrij jesam li ja osoba koja ti može biti podrška na tvom putu povratka sebi.
Vidimo se na besplatnom prvom terminu koji možeš zakazati putem ovoga linka Kalendar – Marina Jelic
[/trp_language]