Afirmacija vs. oproštaj
Za početak jedna jednostavna razlika između onoga što nazivamo oproštaj i afirmacije.
Oproštaj i afirmacija nisu isto.
Afirmacija je način da izbjegnemo suočavanje sa zlom.
Naprimjer: „Tata me je zlostavljao u djetinjstvu, ali to je njegov promašaj, vjerojatno je kao mali i sam prošao kroz nešto slično“.
Sa druge strane, oproštaj zahtjeva pošteno suočavanje sa zlom.
U ovom primjeru, tati je potrebno reći: „Bez obzira na razloge, ono što si učinio bilo je pogrešno. Napravio si težak zločin prema meni. Ja to znam, pa ipak, opraštam ti“.
Prava promjena ne dolazi iz razumijevanja zašto je neko bio loš, već iz priznavanja da jeste bio loš, a zatim iznutra donosimo odluku da pustimo, oprostimo – ali tek kada budemo spremni.
Učiniti tako nešto nije lako. Pravi oproštaj je dug i težak proces, ali istovremeno i neophodan našem mentalnom zdravlju.
Jeftini oproštaj
Puno ljudi pati od jeftinog oproštaja.
Oni dođu na prvi psihoterapijski termin i kažu: „Dobro, znam da moje djetinjstvo nije bilo lijepo, ali moji roditelji su učinili sve što su mogli i zato im opraštam“.
Ali, kako vrijeme i termini prolaze, otkrivaju na terapiji da zapravo nikada nisu oprostili svojim roditeljima. Iako su se uvjerili da jesu.
U takvim slučajevima, prvi dio terapije predstavlja „suđenje roditeljima“. A tu ima posla.
Obuhvaća formuliranje optužnice i obrane, ulaganje žalbe na presudu i žalbe Vrhovnom Sudu, sve dok se ne donese konačana presuda.
Kompletan proces zahtjeva puno rada, zbog čega se većina opredjeljuje za jeftin oproštaj.
Ali, jedino kada se krivica potvrdi presudom – „Ne, moji roditelji ipak nisu učinili sve što su mogli, znam da se nisu trudili dovoljni i zbog toga sam povrijeđen“ – tek tada počinje rad na procesu opraštanja.
Ne možemo olako oprostiti nekome počinjen zločin. Tek kada se optuženi osude, oproštaj je moguć.
1.Afirmacija nije oproštaj
– Afirmacija može djelovati kao umirujuća racionalizacija („on nije znao bolje“), ali bez istinskog suočavanja s boli i nepravdom, nema unutarnjeg oslobođenja.
2.Istinski oproštaj traži priznanje zla
– Prije nego što možemo oprostiti, moramo imenovati zlo koje nam je učinjeno. Ne umanjivati ga, ne opravdavati, već jasno reći: “Ovo je bilo pogrešno.”
3.Proces oproštaja je bolan i dugotrajan
– Oproštaj nije jedna „izjava mira“, već često dug proces u kojem prolazimo kroz razne faze: optužbe, obrane, žalbe… sve dok ne dođemo do istine i konačnog stava prema onome što se dogodilo.
4.Jeftini oproštaj je obrambeni mehanizam
– Ljudi često brže-bolje kažu „opraštam“, kako ne bi morali ulaziti u bolne osjećaje ljutnje, tuge, izdaje. Međutim, ta prečica ih ne vodi do ozdravljenja.
5.Mentalno zdravlje zahtijeva istinu
– Prava emocionalna obrada, pa i istinski oproštaj, mogu nastupiti tek kada osoba sebi dozvoli da vidi ono što jeste, a ne ono što bi željela da je bilo.
Zašto je važno ovo znati?
U mnogim obiteljima, osobito u tradicionalnim ili traumatičnim sredinama, postoji tendencija da se potiskuje bol i da se oprost proglasi dužnošću, bez da se osoba osjeća viđena ili priznata u svojoj povredi. Time se zapravo povećava rana, jer žrtva mora nositi i krivnju što “nije dovoljno dobra” da bi već oprostila.
U terapijskoj praksi često srećem ljude koji su uvjereni da su oprostili.
Kažu: „Moji roditelji su me povrijedili, ali opraštam im. Dali su sve od sebe.“
No, kako vrijeme prolazi i terapijski rad ide dublje, postaje jasno – oproštaja zapravo nije bilo.
Bilo je afirmacije, možda i pomirenja, ali ne i stvarnog oprosta.
Zašto većina bira “jeftini oproštaj”
Pravi oproštaj je bolan. On uključuje suočavanje s osjećajima ljutnje, tuge, izdaje, pa i mržnje – emocijama koje su nas možda učili da potiskujemo. Zato mnogi ljudi u prvom terapijskom razgovoru već kažu da su oprostili. Ne žele „kopati po prošlosti“. Međutim, bez tog „kopanja“, iscjeljenja nema.
Zato u terapiji često radimo „suđenje roditeljima“.
To naravno nije doslovno suđenje, već duboko unutarnje suočavanje:
- Šta su točno učinili?
- Kako je to utjecalo na mene?
- Jesam li ikad dobio ono što sam kao dijete trebao?
- Da li su stvarno dali sve od sebe?
Formuliramo optužnicu, ali i čujemo obranu. Donosimo presudu. Ulažemo žalbu. Ponekad se sve to ponavlja više puta. Proces je spor, ali neophodan.
Jer tek kada osoba dođe do iskrenog zaključka:
„Ne, moji roditelji nisu učinili sve što su mogli. Nisu se dovoljno trudili. I zbog toga sam bio povrijeđen.“ – tek tada može početi stvarni rad na oproštaju..
Oprost počinje kada istina dobije svoje mjesto
Ne možemo oprostiti nešto što nismo do kraja prepoznali i priznali kao povredu.
Sve dok štitimo počinitelja, bilo riječima „svi griješimo“ ili „on je to radio iz ljubavi“, ne štitimo sebe.
Zato, ako ste ikada rekli da ste oprostili, a bol i dalje tinja u vama – možda niste prošli kroz cijeli proces. I to je u redu.
Oprost ne dolazi iz pristojnosti, već iz istine.
Iscjeljenje nije u tome da zaboravimo što nam je učinjeno, nego da to pogledamo u oči, prepoznamo svoju povredu i onda – kada budemo spremni – donesemo slobodnu odluku da više nećemo nositi teret tuđih grijeha..
Spremni za istinu i unutarnju slobodu?
Ako ste u ovom tekstu prepoznali dio svoje priče – ako ste se pitali da li ste zaista oprostili ili ste samo pokušali „biti dobri“ i zaboraviti – možda je vrijeme da krenete na dublji put.
Put koji nije lagan, ali koji vodi prema stvarnoj slobodi.
✅ Dozvolite sebi da budete povrijeđeni.
✅ Imenujte ono što se dogodilo.
✅ Ne štitite one koji vas nisu štitili.
✅ Oprostite – ali tek kad zaista budete spremni.
Ovaj proces ne morate prolaziti sami. Ako osjećate da je vrijeme da sebi vratite istinu, granice i mir, potražite stručnu podršku.
Pravi terapeut neće vas požurivati na oproštaj – već će vas voditi da prvo stanete uz sebe.
Ako vam je ovaj tekst bio koristan, slobodno ga podijelite.
Želite li dublje razumjeti dinamiku oprosta i unutarnjeg iscjeljenja?
Prijavite se putem ovog linka za individualni susret Kalendar – Marina Jelic
👉 Vrijeme je da vaš glas bude važniji od tuđe krivice.