Ovo je priča o gubitku, pozdravu, završetku jednog odnosa oca i kćerke, priča o razumijevanju, opraštanju, prihvaćanju i otvaranju srca.
Neka i tebe inspirira da otvoriš svoje srce za svaki odnos koji nije onakav kakav želiš!
Danas je otišao moj tata. Kako i zašto sada o tome želim pisati?
Želim zatvoriti svoj životni put s njim i što u narodu kažemo pozdraviti se, ali ne samo onoga dana na groblju kada za par dana bude ispračaj, pred stotinama ljudi, nego duboko se pozdraviti sa njim i možda i nekome od vas, u vašem nekom gubitku moj pozdrav posluži i olakša i vaš gubitak.
Znate kako kada vam ode netko najbliži samo govorite sve najbolje i sjećate se samo divnih uspomena? Meni je za potpuni pozdrav potrebno da krenem od početka.
Kroz terapijski rad sa ljudima pružala sam i pružam pomoć i podršku pojednicima koji se nalaze u njima najtežim životnim situacijama.
Kao podrška kada pristupam osobi koja mi se obratila za pomoć, potrebno je između ostalog i da razumijem njezinu emociju. A da bi razumijela nečiju emociju, i uopće mogla nekoga voditi kroz psihoterapiju, najprije moram poznavati sebe, svoja stanja i neprekidno se usavršavati i raditi na sebi kako bi poznavala i svoje emocije.
E pa u ovome dijelu moram poznavati sebe i svoja stanja, najveću ulogu je odigrao moj odnos sa mojim ocem.
Kada mislite da vam je neki odnos manje bitan, važan, ili da vas ne definira ili da nije imao utjecaj na kreiranje vaše ličnosti i identiteta, upravo je potpuno suprotno. Odnos sa mojim ocem, za koji sam veliki dio života (do svoje 25 godine) vjerovala da nema utjecaja na mene, imao je na mene najveći utjecaj.
Pa evo da vam to objasnim , krenuti ću od početka. Sažeto bez prevelikih detalja da se ne odmaknemo previše od poante.
Moja prva sjećanja na djetinjstvo kreću od 6 godine, povezana su sa kretanjem u školu.
Odrastanja i djetinjstva do 6 godine se ne sjećam, osim dijela rata i izbjeglištva. Ta jedina sjećanja do šeste godine su povezana sa ostankom oca u ratu i našim bježanjem radi spašavanja glava. (zašto su moja sjećanja do 6 godine izbrisana i da li je nesjećanje na iste povezano sa odvajanjem od oca, ne znam točno ali je moguće).
Od 6 godine, završetka rata, povratka kući, početka škole, pa sve do završetka fakulteta (period od 16 godina) ja nemam niti jednu živu uspomenu, lijepu uspomenu na svoga oca.
Od 6 pa do 22 godine ja ne mogu reći niti za jednu situaciju moj je otac mene naučio to i to, ili ja sam sa svojim ocem napravila to i to ili bila sam sa njim negdje, nešto smo napravili, nešto me naučio, nešto smo doživjeli zajedno. Ništa. Ništa. Moj otac je bio uvijek fizički prisutan i na tome je ostalo.
Uspomene koje imam na njega u tome periodu su pijan vikendom kada dodjem iz srednjoškolskog doma, nezainteresiranost za bilo koji dio moga života, ne dolazak na maturu jer ide tetka sa mamom pa zašto da i on ide, buđenje subotom ujutro u 6 sati u obiteljskoj kući uz zvuke povraćanja jer se već uspio napiti, sjećanje na njegovu anagažiranost, potpunu posvećenost i uvijek dostupnost za članove njegove obitelji braću i sestre, kao i za sve prijatelje, osim za mene, brata i i mamu.
Uvijek sam vjerovala da je divan čovjek za sve osim za nas troje. U 22 godini stvaram novo sjećanje na njega kada je došao u Zagreb na proslavu diplome.
Odlaskom u Zagreb sa 18 godina, upisujem redovito fakultet za socijalni rad u trajanju od 4 godine i počinjem sa upisom studija koračati dublje u sebe, svoje emocije i svoje traume. Sva moja potreba za radom na sebi i razumijevanje sebe tijekom srednje škole bila je čitanje zanimljive literature i prikupljanje informacija u kojima sam tražila odgovore na svoja pitanja, ali je i ostala na tome. Počela sam razumijevati sebe tek upisom na fakultet i znanjima ,vještinama, praksama, vježbama koje sam tada prolazila i prikupljala.
Kontakt sa ocem tijekom 4 godine studiranja je bio onda kada bi ja njega zvala, jer poziva sa njegove strane nije bilo, osim pred blagdane da vidi da li dolazim kući i da li je pao snijeg i u Zagrebu. I susreti par puta godišnje kada bi došla kući najčešće za blagdane.
Sa mojim navršenih 18 i odlaskom u Zagreb roditelji se i službeno razvode jer više nitko u obitelji nije maloljetan tako da će pravosudni postupak biti brži, bezbolniji i razumniji bez djece oko koje treba dogovarati skrbništvo.
Kako sam dublje koračala u sebe i upoznavala i razumijevala sebe i svoje emocije, tako sam moj odnos sa njim počela doživljavati, promatrati, gledati iz drugih perspektiva.
Polako tijekom vremena studiranja, više me nije bolilo što me nikada ne zove, što mi nikada nije rekao jedno volim te, dobra si, bravo, ili ponosan sam na tebe ili oprosti što nisam nikada bio uz tebe, tu za tebe kada si me trebala.
Jednim dijelom nije bolilo jer sam se tijekom studiranja susretala sa nesrećama i životima drugih ljudi pred kojima je moj odnos sa mojim ocem, koji je za mene bio najveći problem, izgledao jako mali i ne važan, a drugim velikim dijelom naš odnos više nije bolio jer sam razumijela da je upravo on takav kakav je, bio meni potreban u mome životu.
E sada kako to da mi je bio potreban otac koji mi nikada nije pružio jedan znak ljubavi? Kome je tako nešto potrebno u životu?
U psihoterapiji sam nekada davno naučila da nam je za ljubav potrebna briga, odgovornost, poštovanje i poznavanje. Ništa od navedenoga nisam imala i naučila iz odnosa sa njime pa kako je onda moguće da ga volim? Kako je moguće da mi je bio takav otac potreban u ome životu? Kako je moguće da me definirao i odredio onaj odnos za koji sam vjerovala do svoje 25 godine da nije utjecao na mene?
Kako se od završetka studija bavim direktnim radom sa ljudima, tako kroz taj rad, radim i na sebi. U 25 godini, svakodnevno sam pripremala radionice za osobe sa mentalnim oštećenjima i kroz pripremu tih radionica dnevno čitala jako puno literature koju sam prilagođavala njima.
Tada sam osvjestila, shvatila i razumijela zašto mi je takav otac bio potreban.
Sva briga, ljubav, pažnja koju svako dijete treba za zdravi razvoj, koju nisam dobila od njega, pretočila sam, naravno potpuno nesvjesno u izbor svoje profesije i upis pomagačke profesije. Moja odluka koji ću fakutet upisati, samo taj, i niti jedan drugi, bila je nesvjesno uvjetovana onim što nikada od njega nisam dobila. Rodila se moja nesvjesna potreba da pomažem drugima, brinem o njihovim potrebama iz toga što se o meni i mojim potrebama sa njegove strane nikada nije brinulo.
Otkrivši to, na sebi i svome primjeru, a u psihoterapiji za to možete čuti pod pojmom sekundarne dobiti, nisam znala da li plačem od tuge ili sreće u isto vrijeme. Pokidana od emocija, u trenutku kada sam nešto pripremala i radila za druge, ne kao prvenstveno radila na svojoj emociji, došla sam do uvida zašto i kako me je definirao onaj odnos, za koji sam najmanje vjerovala da je. Bilo je teško i olakšavajuće u isto vrijeme.
Od tada se moj pogled na njega i naš odnos promjenio, ali je njegov i dalje ostao isti.
Više nisam bila tužna jer mi zaboravi čestitati rođendjan ili što mi čestita par dana prije, više nisam imala niti jednu emociju prema njemu koja za mene nije bila dobra.
Moje srce je pronašlo za njega i njegovo ponašanje razumijevanje. Nije tada sve bilo rješeno, ali bilo mi je lakše živjeti. Oprost i prihvaćanje odnosa su posebne kategorije o kojima danas neću dužiti i još i o njjima govoriti, ali je izlječenje jednog odnosa dugotrajni, dugogodišnji proces, iza kojeg stoji puno ljubavi i spremnosti na prihvaćanje.
Naravno po putu promjene, prihvaćanja, oprosta bude puno prepreka i kada misliš da si završio. Naprimjer naučim da nije mogao biti bolji nego je, i da nije mogao pokazati i naučiti me ništa i ničemu što njega nisu njegovi roditelji, a onda paralelno se sjetim, da je bio bolji i znao naučiti neke druge koji su bili dio našeg života. I onda se spotaknem, zapnem, ponovno probudim emociju koja mi ne koristi i onda opet to rješavaš sa novim načinama i još dubljim razumijevanjima sebe.
I tako postane moj otac, moj tata.
I od te spoznaje prođe još 13 godina života i našeg odnosa do danas kada je otišao.
I kroz poslednjih 13 godina od kada je postao moj tata, postala sam i supruga, i majka, i on je postao dida, i dobio je bitku koju je morao voditi i iz koje danas nije izašao kao pobjednik.
I kroz sve te naše životne uloge, događaje i situacije, sve do danas nikada mene nije trebao.
Imao je i novi odnos u kojem je divan čovjek bio ženi sa kojom je živio, divan dida, unuci koju je dobio sa strane od te žene, divna žena kojoj je s njim bilo divno, mogao je, znao je, kada je tako odlučio i htio.
Ali za mene, nije nikada takvu odluku donjeo. I to je na kraju potpuno u redu.
Tata, sve je u redu. Upravo takvog sam te trebala i nikada drugačiji nisi ni trebao biti, jer da jesi, bio sve ono što sam ja kroz život kao dijete trebala od tebe, ne bi ja danas radila posao koji ne bi mjenjala za ni jedan drugi, ne bi znala cjeniti u svome braku sve ono što u tvome nisam vidjela, ne bi znala svojoj najvećoj ljubavi i inspiraciji svojoj curici, pružiti sve ono što meni nisi znao pružiti.
Volim te i hvala ti. Za sva iskustva i sve lekcije.
U ovoj 37 godina dugoj ulozi tvoga djeteta, tko sam ja ti ne oprostim, tko sam ja da ti zamjeram, tko sam ja da te ne volim, baš takvoga kakav si bio. Umoran od ovoga tijela, vjerujem da će od danas za tebe sve biti lakše. Jer tijelo, ono što je vidljivo propada, a onaj nevidljivi dio tebe jest vječan.
Tvoj odlazak nije završetak tvoga života, nego jednog njegovog dijela.
Biram te zauvijek pamtiti po današnjem zadnjem video pozivu, i želim ti sretan i laki put gdje god dalje tvoj put te vodio. Hvala ti tata.
Otvorite svoje srce za svaki odnos koji nije onakav kakav želite, nazovite prvi svoga brata s kojim ne pričate, recite sestri što joj zamjerate i rješite što imate, posjeti majku, posjeti oca, danas su još tu i danas imaš priliku za sve. Sutra nam nije nikome zagarantirano.
Postoji nekoliko načina na koje možete raditi sa mnom:
Individualna podrška, savjetovanje ili psihoterapija – 15 godina iskustva sa posljednjim radnim mjesto u psihijatrijskoj bolnici. Jesmo li dobar fit i mogu li odgovoriti na tvoje potrebe saznaj na besplatnom online terminu koji možeš zakazati putem ovoga linka Kalendar – Marina Jelic
Individualni coaching – sljedeće točke predstavljaju važne uvjete za coaching: želite da Vas ispituju, želite promjenu, možete tolerirati iskrenost i spremni ste preuzeti osobnu odgovornost. Više o coaching sa mnom možeš saznati ovdje Profesionalni Coaching – Marina Jelic a svoj besplatni termin rezervirati Kalendar – Marina Jelic
Moja najveća želja je da te pratim na ovom putu i da ti dam znanje i ljubav koja će ti pomoći da uđeš u svoje srce i u potpunosti u svoju snagu. Vidimo se na besplatnom prvom terminu.